Prije nego što uopće krenemo pričati o tome zašto ne volim heklati plastikom, moramo prvo razjasniti što je zapravo plastika.
Jer plastika danas više nije samo ona prozirna vrećica iz dućana.
Poliester je plastika. Sintetička vlakna su plastika. Umjetna koža je plastika. Većina „eko kože“ je plastika. Sjajni i svjetlucavi sintetički materijali također su plastični.
Nazivi poput eko kože, veganske kože, satenske svile i slični mogu zvučati puno ljepše i prirodnije, ali naziv materijala nije isto što i njegov sastav.
Poliester, poliamid (nylon), akril, polipropilen, polietilen, elastan (spandex), poliuretan, modakril, elastolefin i elastomultiester su sintetički materijali. Riječ je o vlaknima proizvedenima od sintetičkih polimera, odnosno materijala dobivenih kemijskim procesima, a mnogi od tih polimera pripadaju istoj široj obitelji materijala od kojih se proizvodi plastika.
Zato mislim da je kod ručnog rada jako važno znati što zapravo držimo u rukama.
Ne samo kako se materijal zove.
Ne samo kako izgleda.
Ne samo kako se ponaša pod kukicom.
Nego od čega je napravljen.
I upravo zato ja ne želim heklati s plastikom.
Ne želim sebe nepotrebno izlagati plastici
Kada izrađuješ jednu torbicu, materijal ti je u rukama satima. I ne samo to, prolazi ti kroz prste, stvara se trenje, lome se sitne čestice materijala i on ti ostaje na koži. A ako izrađuješ torbice svaki dan, to nisu sati nego stotine i tisuće sati tijekom godina.
A danas znamo da mikro i nanoplastika nije nešto što se nalazi samo „negdje u okolišu“. Pronađena je u različitim ljudskim tkivima i tjelesnim uzorcima, uključujući krv, posteljicu i reproduktivne uzorke. Istraživanja o mogućim zdravstvenim posljedicama još su u tijeku, ali upravo zbog toga meni nije prihvatljivo ponašati se kao da je potpuno nevažna.
Ako mogu birati materijal s kojim ću provesti nekoliko sati svaki dan, zašto ne bih izabrala onaj koji mi zasigurno ne šteti nego se kockati s posljedicama?
Moj je izbor ići na sigurno.
Ne tvrdim da će jedna plastična špaga nekoga razboljeti. Ne tvrdim ni da ćemo izbjeći svu mikroplastiku tako da prestanemo heklati sintetikom.
Samo smatram da je razumno smanjiti izloženost tamo gdje možemo.
Ne želim plastiku poklanjati drugoj ženi
A onda dolazimo do još važnijeg razloga.
Ja ne izrađujem torbice samo za sebe.
Izrađujem ih za druge žene.
I ako već mogu birati hoću li nekoliko desetaka sati provesti radeći s plastičnim ili pamučnim materijalom, a zatim taj proizvod dati drugoj osobi da ga nosi, meni je potpuno logično zapitati se:
Zašto bih odabrala plastiku?
Pogotovo danas, kada se sve više istražuje kako mikroplastika i nanoplastika ulaze u naš organizam i kakve bi posljedice dugoročno mogle imati.
Mikroplastika je pronađena i u ljudskoj posteljici, a novija literatura istražuje moguće povezanosti s reproduktivnim zdravljem. Važno je ipak reći da znanost još ne može reći: „mikroplastika uzrokuje neplodnost“. Dokazi o stvarnim učincima na ljudsku plodnost još su ograničeni i upravo se intenzivno istražuju.
Ali meni je dovoljan razlog za oprez već sama činjenica da je pronađena tamo gdje je nikada ne bih očekivala.
I zato ne želim da moja torbica bude još jedan nepotreban izvor plastike u životu neke žene koja se bori s neplodnošću.
Tko je odgovoran?
I tu dolazimo do nečega što me iskreno prilično ljuti.
Kupac nije dužan biti stručnjak za materijale. Proizvođač jest.
Ako kupcu prodaješ torbu od poliestera, ne možeš očekivati da on zna da je poliester sintetički materijal. Ako svoju plastičnu „eko kožu“ nazoveš samo eko kožom i prešutiš da je zapravo riječ o plastici, nisi kupcu dao dovoljno informacija da donese informiranu odluku.
A meni je posebno problematično kada se materijali namjerno nazivaju imenima koja zvuče prirodnije, zdravije ili ekološkije nego što njihov stvarni sastav jest.
„Eko koža“, „veganska koža“, „satenska svila“ – ništa od toga samo po sebi ne govori od čega je materijal napravljen.
Zato ne želim biti proizvođač koji samo gleda kako nešto izgleda i koliko dobro može prodati priču.
Želim znati što kupujem, što držim u rukama i što prodajem drugoj osobi.
Jer ako ja ne znam sastav materijala koji koristim, tko bi ga trebao znati?
Kupac?
Ne.
To je moj posao.
I iskreno, mislim da bi svaki proizvođač ručno izrađenih proizvoda koji ne zna od čega je napravljen materijal koji koristi trebao napraviti upravo ono što sam ja napravila:
sjesti, pročitati, istražiti i educirati se.
Jer lijepa torba nije dovoljna.
Ako nešto proizvodimo i prodajemo ljudima, najmanje što im dugujemo je da znamo od čega smo to napravili i kako to utječe na njihovo zdravlje.
I najvažnije od svega: Želim li doprinjeti činjenici da se neka žena ne može ostvariti kao majka?
Nipošto.
Zato će Loopco torbe uvijek biti isključivo od prirodnih materijala.
